Podaci o visokom obrazovanju i nauci: bez njih teško – s njima još teže

Za poslednjih desetak godina, koliko razmišljam i pišem o visokom obrazovanju i nauci u Srbiji, moj stav prema značaju podataka za uspešno sprovođenje reforme prilično je evoluirao. Nije reč o tome da sam ikada mislio da se odluke mogu donositi i bez istraživanja i valjane analize – toliku glupost ipak sebi ne bih dozvolio – ne, samo sam smatrao da nam za mnoge važne stvari koje moramo (i možemo) promeniti savršeno tačne brojke nisu ni neophodne. U međuvremenu sam upoznao neke pametne ljude i malo više obratio pažnju na njihovu perspektivu pogleda na ovaj složeni sistem. To mi je pomoglo da se malo pomerim sa svoje do tada prilično rigidne pozicije, pa sam vremenom i sâm postao zagovornik dostupnosti i otvorenosti podataka i potrebe za njihovom analizom. Zbog toga i sve aktivnosti Opservatorije društvenih inovacija posmatram krajnje pozitivno, a posebno one koje su usmerene na unapređivanje koncepta otvorenih podataka u sistemu visokog obrazovanja i nauke u Srbiji. Ali, da krenemo redom. 

Nisam ja, rekoh, nikada bio protiv podataka, bio sam samo skeptičan kada bi neko isuviše dugo lamentirao nad činjenicom da ih nemamo ili da su i ovi koje imamo pogrešni. To me je prilično nerviralo zbog toga što se razgovor onda obično usmeravao ka metodološkim aspektima, odnosno prema pitanju kako uopšte doći do tačnih podataka, a ja nisam imao ni volje a ni dovoljno znanja da bih se uključio u takve diskusije. Do tada nisam ni učestvovao a kamoli osmislio neki upitnik za prikupljanje podataka od živih osoba, tako da sam na tom polju bio prilično inferioran. Ali nije reč o tome da sam nešto osporavao iz manjka sopstvenog znanja, to bi baš bilo ružno, samo sam smatrao da bi te rasprave trebalo da vode oni koji se bave statistikom, a ne ja. Za sebe sam mislio – ako ne umem da snesem jaja, barem znam da procenim da li je među njima neki mućak.

Možda ne baš mućkom, ali nekom vrstom kukavičkog jajeta svakako, smatrao sam gledišta da „zbog toga što nemamo validnu statistiku nismo u stanju ni da išta pametno uradimo u obrazovanju i nauci‟. Posebno bi bilo loše kada je takav stav dolazio od onih koje pravi podaci zapravo nikada nisu ni zanimali, koji su žalopojkama nad nemanjem informacija samo trošili naše vreme i time ralizovali svoju želju da se o reformi samo govori, ali što manje, a najbolje ništa ne uradi. Moj pristup je bio kvalitativnog karaktera, zasnovan na ličnim opservacijama koje kažu: da su nam izbori kadrova pogrešni i da nam se od toga osnovna univerzitetska supstanca – profesori – konstantno kvari, da nam je finansiranje nepravedno zbog čega su nam fakulteti prevashodno motivisani za što viši odnos između broja studenata i broja nastavnika, da nije parametara naučnih istraživanja nema u formuli za finansiranje fakultetâ i da to stvara višestruke negativne posledice, i tako dalje. Za uvid u ove probleme, pa i za sagledavanje mogućih rešenja, nije bila potrebna velika analiza, tako sam mislio, dovoljno je bilo imati pravilan uvid u nekoliko tipičnih slučajeva.

Do izvesne kolizije između ovog mog posmatračko-intiuitivnog zaključivanja, s jedne, i potrebe za realnim podacima s druge strane, došlo je kada sam pripremao predavanje za skup posvećen demografskoj budućnosti Srbije (SANU, 27. februar 2017), sa kojeg je zatim proistekla i monografska publikacija objavljena prošle godine1. Uprkos tome što nisam formalno stručan za društvena pitanja – a uz to nikako nisam imao nameru ni da potcenim svu složenost problema odlaska mladih ljudi iz Srbije – zadatak sam prihvatio i to iz uverenja da umem da rasvetlim ulogu visokog obrazovanja u ovoj ružnoj društvenoj pojavi od koje je ružnije samo njeno ime – „odliv mozgova‟. Budući da je priča trebalo da prati čvrstu argumentaciju i da ima naučni pristup, ubrzo sam se i sâm susreo s problemom odsustva podataka – licem u lice.

Tri stvari su mi odmah postale jasne: 1) bez realnih podataka veoma je teško formulisati bilo kakav ubedljiv iskaz o sistemu visokog obrazovanja i nauke u Srbiji, 2) do nekih podataka se ipak (i uvek) može doći, i 3) podaci koji postoje govore u prilog onim stvarima koje se inače daju i naslutiti; naravno, ovo pod 3 me je posebno obradovalo.

Svima je (i tada bilo) poznato da se Srbija suočava sa ogromnim problemom zbog gubitka mlade populacije, ali se pravi utisak o ovoj pretnji za buduću srpsku državu i njen nacionalni korpus dobija tek čitanjem nekih zvaničnih izveštaja, na primer Izveštaja OECD-a o migracijama za 20172. Prema ovom dokumentu, u periodu od 2005. do 2017. godine našu zemlju je prosečno napuštalo oko 30 hiljada ljudi godišnje, od kojih je najmanje 15 % imalo neku diplomu visokog obrazovanja. Svetski ekonomski forum je još 2016. godine Srbiju stavio na poslednje mesto po kapacitetu da u zemlji zadrži mlade talente i kvalitetno obrazovane ljude3, što nije ništa drugo do tekstualni opis situacije prethodno iskazane u brojkama.

Pošto sam u radu želeo da naglasim da u našoj akademskoj zajednici ne leži samo odgovornost, već su u njoj i mehanizmi za uspostavljanje protivteže onim negativnim pojavama zbog kojih se mladi i visokoobrazovani tako lako odlučuju da napuste Srbiju, bilo je logično da podatke OEBS-a uporedim sa otvorenim podacima Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja iz 2015. godine, koji su u tom momentu postali svima dostupni4. Prema ovom izvoru, u srpskom visokom obrazovanju tada je bilo zaposleno oko 7.000 mladih osoba (za granicu sam uzeo starosnu dob od 40 godina, koja inače važi za mnoge stipendije i programska finanasiranja mladih istraživača u svetu i koja uz to predstavlja gornju granicu starosti najvećeg broja dobitnika stipendije iz programa Marija Sklodovska Kiri). Prema ovom broju smo generalno uporedivi s većinom evropskih zemalja5, ali zato svi drugi podaci govore da ćemo s brojem mladih i obrazovanih u bliskoj budućnosti stajati veoma loše i to s jasnom tendencijom da može biti samo još gore.

Sa oko 2.500 doktora nauka6 i sa još uvek manje od 40 hiljada studenata na milion stanovnika7 Srbija još uvek nema dovoljno kapaciteta za izgradnju ekonomije koja bi bila zasnovanu na znanju. Ovim dvema grupama studenata dodajmo i osobe koje su u prethodnim godinama već stekle neki od stepena visokog obrazovanja, a njih je, prema Statističkom godišnjaku iz 2017. godine, u kategoriji 25−34 godina starosti bilo samo 25,2%  (prosek zemalja Evropske unije iznosi 37,3 %), a u kategoriji 35−44 samo 19,1% (EU prosek 29,4 %)7.

To su, dakle, bili podaci faktičkog stanja, koji su pokazali da imamo konstantne gubitke u nečemu čega i inače proizvodimo nedovoljno, a to su mladi s visokim obrazovanjem. Hajde sada da pogledamo i da li ima podataka koji bi nam objasnili i zašto naši mladi odlaze. Tome mogu da posluže, doduše nezvanični podaci Nacionalne službe za zapošljavanje za 2015 (dostavljeni Nacionalnom savetu za visoko obrazovanje), iz kojih se vidi da približno dve trećine nezaposlenih s visokoškolskim obrazovanjem (66 %) ima diplomu iz društveno-humanističkih i srodnih nauka i struka, dok je više nego upola manje (oko 30 %) onih koji su nezaposleni, a poseduju obrazovanje iz prirodnih, tehničko-tehnoloških i svih medicinskih nauka. Na drugoj strani, podaci sa upisa iz istog perioda pokazuju gotovo preslikan odnos, preko polovine upisanih (53 %) studira jedan od programa iz društveno-humanističkih i srodnih oblasti, dok oko 40 % otpada na one koji studiraju prirodne, tehničko-tehnološke ili medicinske nauke.

Navedeni podaci postaju naročito ilustrativni ako se propuste kroz duplu prizmu sastavljenu od jedne činjenice i jedne pretpostavke. Naime, sve mlade i visokobrazovane ljude koji odlaze iz Srbije možemo podeliti na dve grupe, i to gotovo bez ostatka: 1) na diplomce koji u inostranstvu rade za ono za šta su se i školovali i 2) na one koji tamo rade nešto drugo (šta god mogu ili umeju). Ako ovu podelu prihvatimo kao činjenicu, što ona svakako jeste, a uz to pretpostavimo da u prvoj grupi preovlađuju osobe s diplomama prirodnih, tehničkih i medicinskih nauka, dok u drugoj dominiraju svršeni studenti neproizvodnih, društveno−humanističkih i srodnih oblasti − za šta, priznajem, trenutno nemamo realne podatke − onda bi jedan uslovno apodiktički zaključak glasio da srpsko visoko obrazovanje proizvodi najviše onih koji su manje potrebni i njoj i u inostranstvu, dok one koje inostranstvo traži niti proizvodi dovoljno niti uspeva da ih zadrži kod sebe.

Ipak, najvažnija implikacija ove diskusije jeste da se dve pomenute grupe mladih koji odlaze iz zemlje ne mogu zadržati istim merama. Prvu grupu moramo manje da proizvodimo, što to znači da je nužna promena upisne politike koja je, opet, potpuno kontrolisana potrebama fakultetâ i profesora, a ne zahtevima društva. Za drugu grupu je neophodno jačanje celokupne privrede, što je izvan direktnog uticaja visokog оbrazovanja i nauke, ali se i na ovom planu stvar može popraviti, recimo, promenom procedure u izboru kadrova na univerzitetima i naučnim institutima. U ovom tekstu nema prostora za čitavu elaboraciju ovog spleta problema koji se ni izbliza ne mogu rešiti bez promene koncepta finansiranja visokog obrazovanja i nauke u Srbiji; najveći deo od toga prikazao sam u svojoj knjizi Deset pogleda o visokom obrazovanju u Srbiji8.

Možda će nekome ovaj moj put rasvešćivanja od intuicije do analize realnih podataka izgledati neubedljivo, ali šta mogu. Tačno je, čak i u gore prikazanom primeru ja sam pošao od jedne unapred zadate interpretacije koju sam kasnije samo podupro podacima, ali je valjda najvažnije da u toku čitavog posla podatke nisam ni izmišljao, ni korigovao, a ni nekritički selektovao, to jest nisam izbegavao one podatke koji mi ne odgovaraju. Možda ovo i jeste moj statistički maksimum u bavljenju pitanjima organizacije visokog obrazovanja i nauke, ko zna?

Dakle, sva je prilika da ću i u svojim budućim diskusijama o ovoj društvenoj temi ići istim putem, od kvalitativnog posmatranja prema kvantitativnim podacima, pa time dolazimo i do objašnjenja naslova ovog teksta. Zašto mislim da se bez podataka teško može sprovesti reforma obrazovanja i nauke, a da s podacima može da bude još i teže? Zato što su ispred reforme na više mesta postavljene (nevidljive!?) blokade koje nemaju veze s time da li su nam baš svi podaci tačni i koliko su detaljni. Zamislite, ako smo i sada, kada još uvek za mnoge stvari samo pretpostavljamo da se moraju menjati, tako očajni jer ne možemo ništa da učinimo, kako će nam tek biti poražavajuće kad nam sve to bude potvrđeno detaljnim istraživanjima, dubinskom analizom i statistikama, a nama i tada ruke budu vezane? E, to će biti zaista strašno. 

Zato je otvorenost i dostupnost pojedinih podataka prioritet bez premca. Recimo, reformu visokog obrazovanja u Srbiji nikada nećemo uspešno sprovesti ukoliko prethodno ne uvidimo da postoje ogromne razlike u motivisanosti naših profesora za bilo kakve promene. Naše visoko obrazovanje je prepuno onih kojima ne odgovara nikakva promena sadašnjeg stanja, preciznije, onih kojima je i ovako kako je sada gotovo savršeno. Razlozi za to nisu nebeske prirode, upravo suprotno, vrlo su prizemni i zovu se lična primanja. Stoga bi moja preporuka svima koji se bore za otvorenost podataka bila da je najvažnije što pre objaviti primanja zaposlenih na svim državnim univerzitetima. Ne kažem, bitno je, recimo, da znamo i kolika je prolaznost studenata koji dolaze iz srednjih stručnih škola poljoprivrednog smera a upisuju ekonomiju i menadžment, to bi svakako bila zanimljiva informacija, ali značaj svih takvih anketa i analiza bledi pred jednim običnim listom hartije, na kojem bi bila prikazana sva mesečna primanja naših profesora po osnovu nastave i nauke. Naivno je očekivati da će reformi visokog obrazovana sa istim žarom i prilježnošću pristupiti svi profesori, iako im je raspon plata od 1x do 5x (i više), a ako nekome ipak nije jasno ko će biti manje motivisan, neka ipak uradi i anketu.


Vladimir S. Kostić, Slavica Đukić Dejanović, Mirjana Rašević 2018: Ka boljoj demografskoj budućnosti Srbije, Zbornici, Institut društvenih nauka / Srpska akademija nauka i umetnosti (Beograd: 2018, Službeni glasnik) 228. str.

2International Migration Outlook 2017‟, OECD Reports (Cologny/Geneva: 2017), 364.

Klaus Schwab, The Global Competitiveness Report 2016–2017 (Geneva: World Economic Forum, 2017), 384.

4 http://opendata.mpn.gov.rs

5European Commission/EACEA/Eurydice, The European Higher Education Area in 2015: Bologna Process Implementation Report (Luxembourg: Publications Office of the European Union, 2015), 300

Национални савет за високо образовање и Национални савет за научни и технолошки развој, Докторске студије у Србији (Београд: Конференција универзитета, 2014), 119.a in 2015: Bologna Process Implementation Report (Luxembourg: Publications Office of the European Union, 2015), 300

Статистички годишњак Републике Србије 2017‟, (Београд: Републички завод за статистику, 2017), 467.

8 Владица Цветковић 2018: Десет погледа на високо образовање у Србији (Београд: 2019, В. Цветковић), 232 стр. (/LicnePrezentacije/Vladica_Cvetkovic/10pogledaFinalWEB.pdf).