Vladine utvare u dvorani odjeka


Neočekivana i vrlo upadljiva pojava termina „lažne vesti“ u srpskom političkom diskursu poslednjih nedelja deluje pomalo uznemirujuće. Ideja da se bilo koja populistička vlast institucionalno bavi borbom protiv lažnih vesti, jednostavno, mora da nas alarmira. Ne samo zbog očitog licemerja vlasti koja obilato koristi lažne vesti za sopstvenu promociju i pravdanje neuspeha već više zbog toga što su izgledi da se tako veliki problem sistemski rešava ravni nuli, ali i zbog opasnosti da se ovakva plemenita ideja očas posla pretvori u oštru cenzuru[1]. Površna borba protiv lažnih vesti koja ne rešava suštinske probleme ima velike izglede da evidentnu štetu učini još mnogo većom.

Prvo treba da budemo svesni da lažne vesti nisu lokalni fenomen. Ta pojava je mnogo veća i ozbiljnija od dešavanja na srpskoj političko-medijskoj sceni. Kao i bilo kakva propaganda, lažne vesti se prave sa ciljem da utiču direktno na emocije, zaobilazeći zdrav razum, generišući tako iracionalne reakcije i stavove. Kasnije je takve stavove teško promeniti iznošenjem bilo kakvih podataka i dokaza. Predrasude, miskoncepcije i emotivni stavovi teško se menjaju. Ako persona koja je izložena lažnim vestima nema razvijen odgovarajući imuni sistem[2], šteta može da bude trajna i nepopravljiva. Trenutno, ne deluje da bilo ko ima rešenje za situaciju u kojoj je čitaoce/gledaoce/slušaoce sve manje briga za istinitost vesti i gde fleksibilno predočeni podaci služe samo za ilustraciju. Nivo laži zbog kakvih su u ne tako dalekoj prošlosti političari promptno davali ostavke sada prolaze potpuno nezapaženo, kao da je „alternativna istina“ potpuno legitimna. Posledice toga još niko ne može da sagleda. Za početak, imamo globalni trend pada poverenje u sve vesti, medije i institucije[3]. Sa druge strane, nikad nije bilo lakše da se lažne vesti, naročito one negativne, ekspresno podele i rašire kao šumski požar[4]. Efekte na generaciju koja odrasta u takvom okruženju tek ne možemo da procenimo.

Za konstruktivan pristup borbi protiv lažnih vesti, jasno, potrebno je mnogo više od bloga. Ovde možemo samo da otvorimo temu i upozorimo da širenje lažnih vesti nije ni nalik švercu cigareta gde problemi rešavaju akcizama, carinom i akcijama granične policije. Slično kao što se protiv huligana na stadionima ne bori tako što izvedemo kordon policije da ih zaustavi, tako se ni protiv lažnih vesti ne bori tako što će neko da ih zabrani. Da bi ih bilo ko zabranio mora da ima kriterijum za prepoznavanje koji bi po sofisticiranosti daleko prevazišao nivo medijske pismenosti u zemlji.

Protiv lažnih vesti se bori, pre svega, elementarnim vaspitanjem i razvijanjem osećaja odgovornosti, a tek onda obrazovanjem razvijajući medijsku i političku pismenost, kritičko mišljenje i ozbiljan sistem vrednosti. Lažne vesti su moćno oruđe za političku manipulaciju koje naročito dobro radi kad je ciljna grupa nedovoljno obrazovana, sklona da a priori veruje autoritetima i nenaviknuta da usprotivi javno iznetim stavovima koji se kose sa pristojnošću, logikom i ključnim vrednostima kulture ili civilizacije kojoj pripadamo.

Protiv malignih klijentelističkih medija, kao glavnog prenosioca lažnih vesti, ne bori se tako što ih zabranimo. Kao ni bilo šta drugo maligno, ni to ne možemo da zabranimo, ali možemo više da vodimo računa o zdravom životu, kako u fizičkom tako i u psihičkom smislu. Za početak, treba da bude stvar porodične kulture da se ružičaste televizije dok „vrtimo kanale“ preskaču iz higijenskih razloga. Ako sistem vrednosti svakodnevno ažuriramo novim epizodama raznih rialiti programa, onda se nećemo skoro izboriti sa blaženim neznanjem, trivijalnostima, teorijama zavere, pseudonaukom i nepoverenjem u sve što zahteva podatke, proveru, dokaze i preispitivanje.

Da li je nešto lažna vest ili ne o tome ne možemo da glasamo. Nije stvar demokratije ili stava većine da li je neka vest lažna. Tim nezahvalnim pitanjem se bavi istraživač koji metodološki objektivno i sistematično prikuplja podatke i proverava ih, pronalazi uzroke i tehnike iskrivljenja medijske slike, nalazi pravi kontekst vesti tako da naglasak bude na onom što je stvarno bitno, pravi jasnu razliku između podataka i tumačenja i, konačno, pruža mogućnost da se čitalac ne složi sa iznetim tvrdnjama i krene u još jednu rundu preispitivanja. U krajnjoj liniji, da li je nešto lažna vest ili ne stvar je dosledne primene naučnog metoda. Taj posao je mukotrpan i baš zbog toga ne previše popularan. Treba ga zato prepustiti onima kojima to nije posebno teško. Na nama ostalima je da razumemo šta rade i poštujemo njihov trud.

Nije dobro da se bilo koja vlada na svetu bavi borbom protiv lažnih vesti ukoliko nema nameru da borbu počne od medijske pismenosti svojih građana. Minimum zdravog razuma, kućnog vaspitanja i dobre volje nalaže da se borba protiv lažnih vesti odvija van političke arene. Ako hoćemo da napravimo ikakav pomak u borbi protiv sveprisutnog nepoverenja, stavovi prema vrednovanju vesti, poruka i informacija moraju da sazrevaju daleko od vetrometine političkih i biznis interesa – u hladnim glavama običnih ljudi koji pokušavaju da shvate šta se to dođavola dešava.

 

[1] https://www.theverge.com/2018/4/2/17189542/fake-news-malaysia-illegal-punishable-jail

[2] https://www.skeptical-science.com/society-2/is-it-possible-to-vaccinate-against-fake-news/

[3] http://www.people-press.org/2017/12/14/public-trust-in-government-1958-2017/

[4] https://www.sciencemag.org/news/2018/03/fake-news-spreads-faster-true-news-twitter-thanks-people-not-bots

About Srđan Verbić

Not yet...